Zaštita privatnosti od njuškanja poslodavaca

Vjerojatno ste uočili prilično senzacionalističke naslove koji govore o tome kako je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu odlučio da poslodavci imaju pravo nadgledati prepisku svojih zaposlenika, bilo u IM programima na poslu ili u mailovima.  Po novinarskoj interpretaciji, tužitelj, stanoviti rumunjski inženjer koji se žalio što mu je poslodavac pregledao intimnu prepisku između njega i zaručnice, a zabilježeno preko Yahoo chata, nema pravo očekivati privatnost.

Znači li to da je kraj privatnosti pojedinca, malog čovjeka koji je u srazu s njuškajućom državom koja pod opravdanjem “borbe protiv terorizma” želi znati sve što svatko od nas piše, misli i govori i s korporacijama koje su sve više nadnacionalni i naddržavni entiteti i koji sami sebi najčešće propisuju pravila, nevezano uz zakone zemlje u kojoj se nalaze? Odgovor na sve ovo je na žalost “Da”, ali gornja presuda zapravo se dotiče tek jednog vrlo specifičnog slučaja komunikacije i nema takav pogibeljan uticaj na svu komunikaciju sa svima koju imamo tijekom radnog vremena i van njega, s poslovne mail adrese i s drugih adresa na serverima trećih strana.

Za početak, Sud u Strasbourgu je uočio da je račun na Yahooovom chatu koji je rumunjski inženjer koristio za privatne poruke otvoren po nalogu poslodavca i za poslovnu komunikaciju, te mu je unaprijed bilo rečeno da se ovakva komunikacija nadgleda ili se može nadgledati od strane tvrtke. Dakle, nije se radilo o privatnom računu otvorenom prije ili nakon zapošljavanja kod inkriminiranog poslodavca koji je zaposlenikmožebitno koristio za privatnu komunikaciju s kompanijskih lokacija i računala.

Drugo, posebno jenaglašeno da je bitno to što je poslodavac jasno i nedvosmisleno rekao da će se komunikacija s poslovnih računa, e-mail i IM, nadgledati ili se može nadgledati. Dakle, da se radilo o IM ili e-mail računima za koje poslodavac izrijekom nije rekao da će ih nadgledati ili da je čak izjavio da će poštovati privatnost komunikacije u njima, ova presuda ne bi vrijedila.

Ukratko, iako je sud dao za pravo poslodavcima da ukoliko to žele, mogu nadgledati komunikaciju na poslovnim računima svojih zaposlenika, nije nikome dao za pravo tajnog nadzora, odnosno takvog nadzora komunikacije kod koje bi zaposlenik bio izrijekom obaviješten da je njegova komunikacija s ovih računa privatna i neće se provjeravati. Dakle, poslodavci imaju pravo nadzora, ali uz jasnu najavu i objašnjenje svoje politike zaposlenicima.

Također valja imati na umu da sudska praksa, za sada još ne europska, ali ona u SAD-u da, obično ne daje poslodavcu pravu pregledavanja mailova i druge komunikacije gdje se sadržaj ne nalazi na zaspolonikovom računalu ili kompanijskom serveru, već na serverima “treće strane”, recimo na Gmailovim serverima, makar zaposlenik koristio svoj privatni e-mail račun i pristupao mu s računala u uredu i koristeći uredsku infrastrukturu.

Zanimljiv je slučaj SAD-u gdje je zaposlenik tvrtke aktivno slao povjerljive informacije svojoj supruzi koja je radila u drugoj, konkurentskoj tvrtki, s privatnog prijenosnika koji je nosio na posao i preko privatnog e-mail računa. Sluteći što se zbiva, tijekom pauze šef tvrtke ušao je u njegov ured gdje je na stolu stajao njegov prijenosnik na kojemu se nalazio inkriminirani e-mail s podacima tvrtke koje je slao supruzi u konkurentskoj tvrtki. Odmah je zbog toga dobio otkaz, a njegova žalbu sudu zbog povrede privatnosti (vlastiti e-mail račun na serveru treće tvrtke, vlastiti prijenosnik na kojemu je poslodavac vidio taj mail) odbijena je. Sud je smatrao da je poslodavac imao pravo provesti vlastitu istragu teške povrede pravila, a zapravo je na kraju ostalo na samome osuđeniku da se pobrine za zaštitu osobnog računala i maila.

Općenito govoreći, nije pametna ideja koristiti službeni račun, bilo onaj  za mail, profil na Facebooku (ako vam tvrtka ima tamo stranice), IM, Skype ili bilo koji za privatnu komunikaciju ne samo zato jer bi sud mogao dati poslodavcu za pravo da vas nadgleda, jer čak i kad mu ne da (poslodavac nije najavio nadzor komunikacija ili je izrijekom rekao da ga neće biti), svejedno može pristupiti takvoj komunikaciji ukoliko se koriste tvrtkini računalni i mrežni resursi i ukoliko vidi nešto što mu se ne sviđa, dijeliti otkaze lijevo i desno pod bilo kakvim izgovorom.

Osobno ovdje potpisani smatra da je i bitno narušavanje radne etike pisati statuse na vlastitom Facebook računu tipa “Tek je 12 sati, a već mi je dosta posla!!! Nikako dočekati kraj!” i slične. Odnosno, ako već imate jaku potrebu takvo što pisati, onda savjetujem imati “osobni” službeni Facebook profil za poslovne prijatelje i “prijatelje” na kojemu NIKADA nećete napisati takav status, te osobni privatni profil na Facebooku za privatne, odnosno stvarne prijatelje kojima se možete i tako izjadati.

Ipak i pri tomu imajte na umu da je Internet kučka i da vaš status od 12:30 od utorka (“Došla sam na glupi posao prije 15 minuta, pretvarat ću se da nešto radim pa šmugnem doma prije 2!”) na privatnom profilu lako završi čarolijom do onoga za koga se nadate da to nikada neće pročitati.

bug.hr

You may also like...

Odgovori